Predsjednica Neovisnih za Hrvatsku Bruna Esih u razgovoru za Večernji list govori o stranci, budućnosti i hrvatskoj desnici.

Prenosimo razgovor u cijelosti.

Stranka Neovisni za Hrvatsku je podijeljena, održavali ste dva izborna sabora, jedan vi u Zadru, a drugi Zlatko Hasanbegović u Zagrebu. Što se događa u stranci?

Stranka nije podijeljena, iako je činjenica da smo zbog samovolje pojedinaca prolazili i prolazimo kroz neugodne trenutke. Gospodin Hasanbegović i ja bili smo najprepoznatljivija stranačka imena, istaknuta čak i u nazivu stranke, pa stoga nastaje taj dojam o podjeli. Činjenice su posve drukčije. Sabor stranke održan je jedino u Zadru i njemu su se odazvale sve županijske organizacije i svi delegati, dočim je u Zagrebu umjesto planiranog paralelnog sabora i pokušaja svojevrsnog puča održan samo sastanak petnaestak prijatelja. Naime, za održavanje sabora potreban je kvorum, a on je utvrđen u Zadru. Sve zajedno je to žalosno jer je do svega došlo na zaista ružan i teško objašnjiv način koji je mnoge naše pristalice zbunio, a članove iskreno ražalostio. Što je najgore, nitko od nas nije čuo racionalan argument zbog čega se taj manji dio naših članova odmetnuo. Naravno da sam pozadine i te kako svjesna mjesecima, ali doista nisam mogla vjerovati da bi bilo tko, poglavito ne oni koji jesu, političku težinu i ideale NHR-a žrtvovao zbog vlastitih ambicija ili strahova.

Bili ste jako dobri prijatelji, a danas se međusobno optužujete za izdaju. Mnogo je špekulacija o vašem razlazu i sukobima. Koji su zapravo razlozi za sukobe i razlaz između vas i Hasanbegovića?

Istina, time je situacija ružnija. Moj ulazak u politiku bio je motiviran upravo vjerom da postoje ljudi koji su spremni žrtvovati sve radi vrijednosti koje nadilaze naše osobne političke sudbine. I da upravo ta beskompromisnost i odanost ljudima i ideji, u simbiozi s intelektualnim kapacitetima, mogu utjecati na postojeću sebičnost i otuđenost politike, političara i društva općenito. Čuti sada da prijateljstvu i politici u istoj rečenici nema mjesta veliko je razočaranje, ali ne i nešto što bi me kao osobu promijenilo. Razloge za razlaz, vjerujte mi, čula sam sa strane, nikad od gospodina Hasanbegovića. Radi se o pritisku Hasanbegovićevih prijatelja koji su smatrali da stranku ne može voditi osoba u suknji, to sad biram riječi koje su primjerene, iako su izvorno to bile najgore uvrede na moj račun i napad na moj osobni integritet. O ucjenama da stranka neće imati medijsku potporu ako se ne podredi planovima raznih TV voditelja i njihovih mentora već sam govorila, a ja sam pritom označena kao glavna prepreka i meta. Izdržala sam i izdržat ću zahvaljujući ne samo svojoj naravi, ako treba i prkosu, nego prvenstveno ljudima koji su danonoćno bili uz mene pronalazeći rješenja za tvu mučnu situaciju. To je zapravo ključ opstanka NHR-a – ljudi! Otpočetka smo gospodin Hasanbegović i ja imali drukčije poglede na širenje stranke i jačanje prepoznatljivosti novih lica u stranci. Trudila sam se graditi stranačku organizaciju, a ne svoj lik i djelo. Sada jesmo pretrpjeli medijsku i političku štetu, jer nikome ovo ne ide u korist, ali je organizacija ostala cjelovita i to je rezultat rada na terenu, rada s ljudima i povjerenja u njih. S druge strane, puno nas je više toga spajalo, tako da ni to ne vidim kao pravi razlog.

Postoji li mogućnost pomirenja i da ponovno ujedinite stranku?

Oratorske bravure Zlatka Hasanbegovića i moj angažman na jačanju strukture stranke bili su, po mojem mišljenju, sjajan preduvjet za jačanje stranke te predstavljanje novih lica i otvaranje novih tema u budućnosti. Te kombinacije, nažalost, više nema, i to javnost treba prihvatiti, kao što su prihvatili naši članovi. U međuvremenu nisam donosila ishitrene odluke, nisam imala medijske turneje i nikoga nisam isključivala iz članstva, ostavljajući prostor i vrijeme mogućnosti oporavka. No, da takva mogućnost postoji, ne bi gospodin Hasanbegović, gospodin Jonjić i gospođa Lederer prije nekoliko dana otišli iz skupštinskog kluba NHR-a nastalog na mojoj kandidacijskoj listi s lokalnih izbora u Zagrebu te osnovali svoj vlastiti Klub nezavisnih zastupnika. Isključili su se sami, jasno i nedvojbeno. Oni imaju neki svoj plan, samo nikoga od nas još nisu s njim upoznali.

Tko je danas predsjednik stranke? Je li Ministarstvo uprave donijelo odluku o tome, s obzirom na to da je Hasanbegović kazao kako “o našoj sudbini nije niti će ikada odlučivati Plenkovićevo Ministarstvo uprave, o našoj političkoj sudbini odlučivat će isključivo Bog i Hrvati”?

Sabor stranke izabrao je moju malenkost za predsjednicu, odnosno potvrdio je moj mandat koji je i bez reizbora trebao trajati još dvije godine. Važnije je što je izabrano novo predsjedništvo, u kojem su sad osim starih članova Ive Mikića i Krešimira Kartela još i Davorin Karačić, Martin Pauk, Vlado Kovačević, Florijan Žižić, Danijel Car i Krešimir Štetić. Gospodin Hasanbegović i prijatelji za sve hrvatske medije sastavili su izjavu koju spominjete, no izgleda da su vjerodostojni kao i vladajuća kasta, pa su ipak “svoje političko čedo”, kako se izrazio gospodin Hasanbegović, surovo izručili Plenkovićevu Ministarstvu uprave. Tako da će ono potvrditi odluke našega Sabora tek nakon što se očituje o prigovoru koji je na adresu baš tog ministarstva, a ne Boga i Hrvata, poslao jedan zagrebački odvjetnik, prijatelj i opunomoćenik Zlatka Hasanbegovića.

Koji će biti vaši prvi potezi na jesen u novoj stranci i imate li potporu unutar stranke?

Ta je potpora unutar stranke čvrsta i nepodijeljena, ali predstoji nam borba za povratak povjerenja, kako među samim članovima koji nisu iz određenih razloga bili uključeni u stranačku dinamiku tako i među dosadašnjim te potencijalnim biračima. Novi članovi predsjedništva puni su radnoga elana, mahom su to mladi ljudi koji žele mijenjati našu zemlju nabolje, koji imaju snažnu vrijednosnu i identitetsku svijest, ali koji žele uhvatiti se ukoštac sa svim problemima s kojima se naš naraštaj suočava, a to su: porezne presije, administrativne prepreke malim i srednjim poduzetnicima, prevelika zaposlenost u javnom sektoru, opterećenost i neodrživost mirovinskog te zdravstvenog sustava, anakronost obrazovnog sustava koji nije epistemiološki prilagođen sustavu i vremenu u kojem živimo, a koji tek provodi ideološke i tehnološke eksperimente nad budućim građanima Njemačke ili Irske, zatim nepostojanje strategije razvoja hrvatskog turizma, isključenost branitelja koji su obranili državu iz svih procesa njezina oporavka i tako unedogled. Tema i stavova ima, na nama je da ih predstavimo, što jedino, nažalost, i možemo dok ne dođemo u priliku da državu dovedemo u red.

Ljutite li se još uvijek na Velimira Bujanca, koji vam je okrenuo leđa nakon što niste osvojili mandat u EU i otišao u stožer suverenistima?

Zašto bih se ljutila što je netko boravio u nekom drugom stožeru? Mjesta s nama mu ionako te večeri nije bilo, s mandatom ili bez njega, jer priča je sasvim drukčija. Gospodin Bujanec je vrlo sposoban čovjek koji se snašao i praktički stvorio televizijski monopol na desnom političkom spektru te kao takav koristi tu ulogu kako bi se iz tzv. opinion makera pretvorio u kingmakera. Do njegova okretanje leđa nama došlo je mjesecima prije europskih izbora jer nismo pristali da nam on i njegovo “visoko društvo” kreiraju politiku. On nije imao nikakvu obvezu izlaziti nam ususret ako ne želi, i to je u redu, kao što mi nemamo obvezu odricati se svojih ideala zbog njegove medijske potpore ili potpore, primjerice, Ace Stankovića. Velimiru, namjerno ga sad tako oslovljavam, zamjeram jedino vrlo nekorektan odnos prema članovima moje obitelji te iznošenje neistina poput one da sam se ja bojala nečega i da je to razlog zašto smo išli s HSP-om na izbore, a ne s nekim drugim. Nikad odluke nisam donosila iz straha i neću dopuštati bilo kakve ucjene.

Je li vam sada žao što se desnica nije ujedinila na parlamentarnim izborima? Zbog čega niste ušli u koaliciju s Hrvatskim suverenistima?

Razloga za to bilo je zaista mnogo, a sve su odluke donesene na predsjedništvu stranke, i to jednoglasno. Tisuću smo puta ponovili da jesmo za zajedništvo, ali nikako kao prodaju dobre priče za kratke staze jer se narod sličnih scenarija već nagledao. Kad nismo pronašli sugovornike koje bi zanimalo dugoročno dobro (a ono se uvijek stvara mukotrpnije i težim putem), nastavili smo profilirati svoju politiku te ponudili svoja rješenja za europsku politiku. Za to smo dobili i javnu potporu Marine Le Pen, što ni medije desne provenijencije nije interesiralo. Suverenisti su gledali kako okrupniti listu te nezadovoljnim biračima HDZ-a ponuditi opciju. Broj glasova pokazao je da su se Hrvatski suverenisti bolje uklopili u političke trendove, a vrijeme će pokazati koliko će tih birača zadržati. Meni je žao što mi i kandidati HSP-a nismo dobili više glasova i tako EU režimu uskratili bar jedan hrvatski mandat, ali izvukli smo neke pouke. Naravno, one i dalje nisu da nam je stranka na prodaju niti da svoju ulogu svodimo na korekcije HDZ-a jer bismo time samo nastavljali praksu malih stranaka kojima upravljaju politički mastodonti. Također, nije pravdanje, ali moram naglasiti jednu determinirajuću zanimljivost: mi smo kampanju odradili s manje od 30 tisuća kuna donacija. Dakle, bez plakata, bez spotova, bez PR članaka, bez zakupa internetskog ili TV prostora, a odgovor od Facebooka na naš zahtjev za plaćanje oglasa došao je, zamislite, četiri sata uoči izborne šutnje. I to negativan. Samo što smo članarinama i vlastitim novcem uspjeli skupiti, to smo potrošili za obilazak nekih, ne svih, dijelova Hrvatske.

Većina desnih stranaka najavila je da će svoju potporu dati predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori, koga ćete vi podržati ili ćete imati svojega kandidata?

Nećemo imati kandidata. Nitko nas nije tražio potporu, pa je ne osjećamo obvezu ni dati. Međutim, predsjedništvo još nije donijelo konačnu odluku hoćemo li i kome dati svoju podršku. Iako nemamo svojeg kandidata, svakako bih voljela da ne dođe do prevelike antagonizacije birača koja bi, ne daj bože, dovela do slučajne pobjede Zorana Milanovića. Jer ta bi pobjeda značila povratak Hrvatske na staro, na vanjsku politiku ocrtanu u paradigmi lex Perković, a na domaćem bi planu, pak, ta pobjeda bila vjetar u leđa HDZ-u koji bi ponovo plašio narod da je glas za sve osim za njih glas za SDP. Zanimljivo je da isti medijski magovi koji su za vrijeme europskih izbora zagovarali zajedništvo bez alternative, i nas prozivali kao “partibrejkere”, sada zdušno rade na podjelama istog biračkoga tijela. I nitko ne postavlja pitanja.

Svaka obljetnica Oluje kada se održava koncert Marka Perkovića Thompsona ponovno aktualizira temu pozdrava “za dom spremni”. Je li taj pozdrav za vas stari hrvatski pozdrav ili ga treba zabraniti?

Naravno da ga ne treba zabraniti! Svaka zabrana, a poglavito nepravedna kao što bi bila ta, iritira narod. Taj pozdrav, kao sastavni dio HOS-ova identiteta nikome nije smetao 1991. i godinama poslije osim odmetničkoj rulji te teroristima kojima je i trebao smetati. Zašto je korišten upravo taj pozdrav pitanje je nacionalne volje. Postoji nešto što se zove kolektivno pamćenje. Ono bira fragmente nacionalne povijesti, često i međusobno suprotstavljene, te ih miri i stavlja u jednu cjelinu. Zato imate ulice kneza Ljudevita i njegova neprijatelja Borne, ili Zdeslava i njegova ubojice Branimira, ili kmeta Matije Gupca i šurjaka Franje Tahija, također feudalca Nikole Šubića Zrinskog. Time se ne veličaju sukobi, ubojstva ili feudalni sustav, nego konkretne akcije u nacionalnoj povijesti. Tako na novčanici dolara imate Georgea Washingtona, ne kao vlasnika stotinu robova, nego kao vođu američke nacionalne revolucije. Ne osjećam potrebu ulaziti u nepotrebne povijesne rasprave radi li se o povijesnom hrvatskom pozdravu već ustvrditi da se svakako radi o hrvatskom pozdravu. Držati se svoga stava temeljenog na činjenicama, bez stalne potrebe za njegovo opravdavanje, za svakoga Hrvata 2019. ne bi trebao biti neki problem, zar ne?

U zadnje vrijeme događaju se napadi na Srbe u Hrvatskoj, kako to komentirate? Isto tako, iz Beograda stižu neprimjerene reakcije od predsjednika Vučića do ministra vanjskih poslova Dačića te ministra obrane Vulina?

Ne znam o kojim se napadima radi. Znam za sukob oko parkirališnog mjesta koji se želi proglasiti napadom na srpsku manjinu i znam za nekoliko incidenata u kojima su navijači srbijanskih nogometnih klubova nakon isticanja svoje pripadnosti prepoznati i lakše napadnuti. Po toj logici, u okršaju Armade i Torcide teško je napadnut hrvatski narod. Takve bi konstrukcije bile tek imbecilne da se njima ne čini golema osobna šteta lažno etiketiranim pojedincima, a cijelom narodu utiskuje stigma na temelju koje ga se s istoka sotonizira još od 2. svjetskog rata. Na poruke iz Srbije u NHR-u smo reagirali priopćenjem u kojemu od Vlade RH tražimo da veleposlanika Republike Srbije žurno vrati u Srbiju, a svim dužnosnicima Republike Srbije do daljnjega zabrani ulazak u Republiku Hrvatsku, bez obzira na to bio on privatni ili službeni. Sve manje od toga davanje je legitimiteta politici koja na Hrvatsku i dalje gleda kao na poželjan teritorij za okupaciju, neprijateljsko omalovažavanje hrvatskog naroda te blaćenje pravednog i obrambenog Domovinskog rata, temelja naše državnosti.

Kako komentirate izjave Milorada Pupovca?

Milorad Pupovac, da to odmah napomenem, agent je srbijanskoga predsjednika koji drži ključeve većine u Hrvatskom saboru. Ne samo to, nego njegovi državni tajnici i pomoćnici ministara imaju uvid u državne poslove koje sutra može čitati Vučićev pas. Takav uvredljiv i opasan odnos najveće vladajuće stranke prema državi zabilježen je samo u Hrvatskoj. Milorad Pupovac ne bi trebao biti na poziciji i u prilici da na išta reagira, nego u najboljem slučaju da bude zastupnik manjine u nekom Vladinu savjetu ili, kao u Mađarskoj, zastupnik promatrač. Svakako je uvrnuto da on na temelju povlaštenog ulaska u Sabor odlučuje o poreznom, mirovinskom ili bilo kojem drugom sustavu, a kamoli sigurnosnom ili o sastavu Ustavnog suda.

Međutim, iz inozemstva dolaze napadi na Hrvatsku zbog “porasta fašizma”. Prema vašem mišljenju, čemu ti napadi i tko stoji iza njih?

S jedne strane postoje oni koji u tome sudjeluju radi vlastitih računa, i oni gotovo bez iznimke dolaze iz bivših jugoslavenskih i komunističkih krugova. S druge su strane oni koji misle da će pokoravanjem takvoj propagandi, iako znaju da je ona podmukla i lažna, steći simpatije tzv. međunarodne javnosti. Ta je kalkulacija kukavička i, prema mome dubokom uvjerenju, potpuno promašena, jer onaj tko samoga sebe svrstava u robove, stvarne ili duhovne, neizbježno će biti smatran robom. Bespredmetno je o tome uopće više raspravljati. Vlada koja iole drži do dostojanstva države i naroda koji predstavlja vrlo lako bi takve objede mogla zauvijek odbaciti, a one koji stoje iza njih postaviti tamo gdje im je i mjesto – u kut.

Kako komentirate rekonstrukciju Vlade? Ima li šanse da u budućnosti surađujete s premijerom Plenkovićem?

Rekonstrukcija Vlade je Plenkovićev pokušaj spašavanja svog statusa unutar HDZ-a i ništa više od toga. Više nego kratkotrajnu suradnju s njim prekinula sam zbog njegova karijerizma i nepostojanja ikakva vrijednosnog sustava. Da je imao hrabrosti, možda je mogao osvojiti mandat više na izborima, ali on se odlučio očuvati svoju poziciju pod svaku cijenu, a cijenu koalicije s HNS-om i SDSS-om masno plaćamo kao narod.

Biste li ponovno surađivali s HDZ-om da je na čelu stranke Tomislav Karamarko, Ivo Stier ili Miro Kovač?

Pitanje je možda pogrešno usmjereno, mi kao nacionalistička stranka imamo nešto manji krug stranaka s kojima bismo mogli u nekom obliku surađivati i za tu suradnju bi bilo bolje znati odgovor na pitanje bi li oni surađivali s nama i bi li oni prihvatili naše političke odrednice.

Zašto ste protiv Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma?

Zato što jedna konvencija iza zaštite žena od nasilja skriva izmjenu strukture društva koja počiva na binomu muškarac – žena te osnovnoj reproduktivnoj ćeliji – obitelji, dok druga opasno relativizira ljudske migracije, ne propitkujući motive migracija i potpuno zanemaruje državni suverenitet, odnosno državni poredak unutar granica s uređenim redom prelaska.

Imate li potporu Katoličke crkve s obzirom na to da biskup Košić dijeli vaš stav te je i on kritizirao premijera Plenkovića nakon koalicije s HNS-om?

Crkva je zajednica vjernika i kao takva skup ljudi s vlastitom savješću i slobodom izbora. Dakako da očekujemo takvu potporu, jer naše političke pozicije usklađene su s univerzalnim vrijednostima kojih je u zapadnom civilizacijskom krugu temelj upravo kršćanstvo. A imamo li potporu Crkve mislim da će se vidjeti na izborima prije nego što bi se takvo što moglo čuti za žrtvenikom.

Kako komentirate odluku zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da neće odustati od izmjena Generalnog urbanističkog plana (GUP)?

Bandiću je nasušno potrebno nešto što će obilježiti njegov mandat, a da to nisu proračunski manjci. Jedan takav projekt, on je zamislio, mogao bi riješiti jedno i drugo, ali to je kocka. Najprije jer ne može jamčiti realizaciju megalomanskog projekta i punjenje proračuna. Ako mu GUP i prođe, odgovornost i negativnu percepciju podijelit će s partnerima iz HDZ-a. Vješto izbjegava odgovornost, a zasluge pobire i kad ih nema, zbog te vještine vjerojatno i jest još uvijek gradonačelnik.

U javnosti je stvorena percepcija da više niste zainteresirani za sve što se događa u gradu Zagrebu i što radi gradonačelnik Milan Bandić i da vam je bilo bitno da samo promijenite ime Trga maršala Tita, je li to točno?

Nije. Mi smo, naposljetku, napustili suradnju s Bandićem i HDZ-om zbog neuvažavanja našeg neslaganja s gradskom politikom, prije svega u upravljanju financijama i nekretninama, ali i u gospodarenju otpadom, a ne isključivo iz ideoloških razloga.•

*izvor: https://www.vecernji.hr/premium/esih-hasanbegovic-smatra-da-stranku-ne-moze-voditi-osoba-u-suknji-1342252 – www.vecernji.hr