Najzanimljivija i najuzbudljivija hrvatska politička brakorazvodna parnica mjesecima je punila naslovnice medija i bila predmetom općeg trača. Sad su i službeno rastavljeni bivši politički partneri. Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Bruna Esih izgubila je glavnog političkog partnera, dio zastupnika u Skupštini Grada Zagreba, a u Saboru Republike Hrvatske ostala je sama kao prst. Stranku gradi na ruševinama prethodne faze. Moglo bi se pomisliti da je ovo njezin kraj, ali u to bi se bilo naivno kladiti. Nakon svih turbulentnih događaja, predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku opisuje pozadinu ove jedinstvene, kolosalne političke sapunice koja se odigrala na našoj sceni.

■ Kako je i gdje je došlo do razilaženja s vašim najbližim političkim suradnikom, Zlatkom Hasanbegovićem? 

– Za početak, raskola u stranci nema. Sve županijske organizacije, podružnice i svi članovi su na okupu, osim nekolicine viđenijih članova koji su se odmetnuli, samovoljno pokušali organizirati paralelni sabor stranke, a nakon što im to nije uspjelo, samovoljno su se povukli iz rada stranke, da ih nitko nije isključivao iz članstva. Bilo bi neozbiljno i neistinito reći da stranci nije počinjena velika šteta i na nama je da se izborimo za ono što je poljuljano, a to je ponajprije povjerenje birača.

Opisati ukratko kronologiju koja traje mjesecima vrlo je teško. Radi se o ružnim pritiscima koji su na stranku počeli vršiti još uoči kampanje za europarlamentarne izbore kako bismo promijenili svoje odluke o načinu izlaska na njih. Kao predsjedništvo smo se naizgled držali čvrsto i jedinstveno, sve odluke donosili smo jednoglasno i sve medijske izjave bile su istovjetne. Međutim, kako su stvari odmicale, postajalo je sve jasnije da pritisci uzimaju danak i da je netko zamislio iskoristiti tuđe slabosti i pomno stvaranu percepciju mene osobno kao krivca za odluke. Nakon izbora na kojemu smo postigli dobar rezultat, ali nismo uspjeli uzeti mandat, gospodin Hasanbegović izrazio je želju da stane na čelo stranke. Prihvatila sam želju svoga kolege i krenuli smo organizirati Izborni sabor, između ostalog i kako bih provjerila s članstvom jesam li doista ja dežurni krivac… Međutim, to isprva nisu prihvatile naše stranačke organizacije te su u ukupnom broju poslale svoje izaslanike na razgovor s predsjedništvom stranke kako bi odvratile gospodina Hasanbegovića od takve ideje samo godinu dana prije parlamentarnih izbora koji su za stranku ključni. Niti je on tada pokazao razumijevanje za naše organizacije, niti je zatomio svoje želje i ambicije. Ipak, tada mu je postalo posve jasno da izaslanici na saboru, budu li birani po Statutu i transparentno, bez pritisaka i ucjena, neće izabrati njega za predsjednika, te se krenulo u grube nestatutarne igre, koje su na kraju rezultirale organiziranjem paralelnog sabora na kojemu, unatoč trudu, nije bio zadovoljen ni potreban kvorum za donošenje odluka.

■ Je li politika trajno uništila vaše prijateljstvo?

– Bojim se da je dvadesetogodišnje prijateljstvo trajno uništeno. No, kad pitate gospodina Hasanbegovića, on će reći da u politici prijateljstava i nema. Kad bih doista vjerovala u to, ne samo da u politiku ne bih ulazila, jer sam naše prijateljstvo vidjela kao čvrst temelj za sve ono što kao političari i ljudi možemo dati narodu i domovini, nego vjerojatno ne bih imala motiva raditi bilo što drugo. Ljubav, odanost, vjera i odgovornost prema čovjeku do sebe za mene su pokretač svega što vrijedi.

■ Što znači za vašu poziciju to što je Zlatko Hasanbegović osnovao svoj klub zastupnika u Skupštini grada Zagreba? Hoćete li ostati nezavisnom?

– Petero nas s liste koju sam nosila na lokalnim izborima 2017. ušlo je u zagrebačku Skupštinu gdje smo, nakon što smo osnovali stranku Neovisni za Hrvatsku, oformili i klub istoga imena. Nakon zbivanja koja sam opisala njih se troje, na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem, izdvojilo i aktiviralo novi klub nezavisnih zastupnika. Time je NHR-u počinjena velika politička šteta, a ta je ekipa dijelom pokazala koliko vjerodostojnosti imaju kad govore o poslijeizbornim prevarama birača. Iz NHR-a je uz mene u Skupštini i kolega Krešimir Kartelo, potpredsjednik zagrebačke Skupštine. Nastavit ćemo djelovati samostalno, bez kluba. Nisam sklona koalicijama radi pukog političkog preživljavanja. Moguće su samo one na temelju zajedničkog programa, realnog, održivog i bez figa u džepu. Da sam ikada mislila drukčije, ne bih već nakon prvih sumnji da će Plenković koalirati sa SDSS-om i HNS-om izašla iz kluba HDZ-a. Hrvatsku su javnost uporno iz HDZ-a uvjeravali da do toga nikad neće doći, ali s obzirom na to da mi Plenković svojim potpisom, crno na bijelo, to nije želio jamčiti, uskratila sam mu potpis za predsjednika Sabora Jandrokovića. Jedina sam zastupnica tadašnje većine u Saboru koja Plenkoviću nije dala taj potpis. Žao mi je što se to zaboravlja u aktualnim analizama.

■ Vaš bivši partner Hasanbegović najavio je sličnu akciju i u Saboru. Kakav politički dobitak time može polučiti i može li vam nanijeti štetu?

– Nije Hasanbegović jači, ni karakterno ni politički. Zbog svoje neutemeljene ambicije ostao je bez potpore stranke koju je naposljetku sam napustio. Ali su jači igrači oko njega, spremni na sve i ne pitaju za cijenu. Upravo su oni odigrali ključnu ulogu i u formiranju novoga kluba u Saboru koji bi se, po svemu sudeći, mogao zvati: Klub Velimira Bujanca. Naime, prema mojim informacijama, pregovori koji su oko toga bili započeli između kolega Zekanovića i Glasnovića s Hasanbegovićem nisu obećavajuće započeli, jer je potonji izričito uvjetovao da ja ne smijem biti dio kluba, da on bude predsjednik te da zadrži oboje zaposlenih službenika kluba. Moj je prijedlog bio da u klubu budemo svih četvero. Kada se vidjelo da stvar izmiče kontroli, jer Hasanbegovićevi „tražim sve, a ne dijelim ništa“ uvjeti nisu izazvali oduševljenje, odluku je u ruke uzeo Hasanbegovićev prijatelj, Velimir Bujanec osobno. Ne znam što se događalo, pregovaralo i nudilo na toj medijaciji, ali rezultat je klub po kroju onih koji su me i željeli politički eliminirati. sram me je o tome uopće i govoriti, a kako spavaju pojedinci, oni najbolje znaju. Iskreno, nisam to očekivala od generala Glasnovića kojeg i dalje beskrajno volim i poštujem.

■ Kakvo je vaše mišljenje o Velimiru Bujancu?

– Doživljavam ga kao vrlo uspješnog biznismena koji vješto iskorištava hrvatsku političku kaljužu i medijski prostor. Ne bih htjela ispasti licemjerna, njegov medijski prostor uvelike je koristio našoj političkoj afirmaciji, ali medijsko reketarenje nakon toga ne prihvaćam. Neka to bude odgovor na potanje o profesionalnosti.

■ Što mislite o Miroslavu Škori?

– Mislim da je do 1996. napravio odlične nosače zvuka tamburaške glazbe koje zaista volim slušati. U političkom smislu mi je velika nepoznanica, u nekim javnim istupima govorio je stvari za koje bih voljela da ih nije izgovorio, a neke bitne stvari, poput geopolitičkog pozicioniranja Hrvatske – koje je realno najbitnija uloga predsjednika – uopće nisam čula. No, rekla sam već, ne želim sudjelovati u vrsti kampanje koja će Zoranu Milanoviću imalo pomoći u njegovu pohodu na Pantovčak.

■ Ima li Milanović šanse u sukobu sa Škorom i Kolindom?

– Uporno na to i upozoravam – stvara se, i to s namjerom, prevelik antagonizam između birača Kolinde Grabar-Kitarović i onih Miroslava Škore. Zoran Milanović, poput zombija, izlazi iz političkog mrtvila i upravo u tome vidi svoju priliku. Naposljetku, budimo potpuno jasni: dolazak Zorana Milanovića na Pantovčak najviše bi odgovarao HDZ-ovcima koji bi jednim manevrom, smjenom Plenkovića, iznova tražili od naroda mandat za spas od SDP-a, a to je jednosmjerna karta u politički duopol. Ja se ne želim baviti reformacijom HDZ-a, niti želim gledati te dvije stranke kako se perpetualno mijenjaju na vlasti. Zaboga, dokad naša Hrvatska mora biti talac njihovih kroni-politika?

■ Što mislite o dosadašnjem radu Kolinde Grabar-Kitarović?

– Kada je god donosila odluke na temelju pripadnosti svome biračkome tijelu koje je – to je matematički dokazano – šire od HDZ-a, i njegovu svjetonazoru i interesima, njezin je rad bio pozdravljen. Ne možemo se svidjeti i udovoljiti svima, to je nemoguće, zato i treba ostati dosljedan sebi, a ne podlijegati političkom mikromenadžmentu. Takve pokušaje kritiziram kod svih političara, ne samo kod predsjednice, i upravo po toj dosljednosti kreiram svoj stav te promatram njihovu i njezinu političku ostavštinu. U ovom konkretnom slučaju, stvar je, takvog sam mišljenja, vrlo jednostavna: njoj je za novi mandat i kampanju trebala potpora HDZ-a, a na tu potporu nije mogla računati dok se ne riješi politike koja nije po volji Andreju Plenkoviću. Koliko će cijenu te pragmatike platiti, to će se vidjeti na izborima.

■ Hoćete li na predsjedničke izbore izaći kao kandidatkinja?

– Kandidatkinja zasigurno neću biti. Izaći ću kao odgovorna građanka i predsjednica stranke

■ Smatrate li Plenkovića boljim premijerom ili predsjednikom stranke?

– Smatram ga čovjekom kojemu je prvi i jedini cilj održati se na vlasti, u stranci i u državi. Vrlo je uspješan u tome. Bez boje i mirisa, bez ikakvih jasnih svjetonazorskih okvira, mogao bi sutra biti predsjednik HNS-a ili SDP-a a da nimalo ne promijeni retoriku.

■ Dok ste radili na političkom projektu s Hasanbegovićem, koliko je patila vaša obitelj, muž i djeca?

– Nisam radila samo s Hasanbegovićem, tu su bile stotine ljudi koji NHR vide kao jedinu svijetlu točku za budućnost u hrvatskoj politici. A moj obiteljski život strahovito je patio i još pati. I neću dopustiti da i ta žrtva bude uzaludna.

■ U koji razred idu vaša djeca? Jesu li pripremljena i sretna zbog početka škole?

– Najstarija kći je studentica, mlađa ide u prvi razred gimnazije, dok je sin, uskoro šestogodišnjak, još u vrtiću. Majka sam djece različitih naraštaja i to je dodatni izazov – nakon maženja i tepanja s malenim, moram se moći brzinski prešaltati na više razine komunikacije i već ozbiljne, odrasle probleme.

■ S obzirom na to da ste majka dviju školarki, što mislite o kurikularnoj reformi ministrice Blaženke Divjak?

– Ta tobožnja reforma je monstrum kojemu je cilj opravdati postojanje HNS-a u Vladi, rađen je u svakoj suprotnosti sa zadaćama nacionalnog odgoja i zahtjevima tržišta rada, a u potpunosti u skladu s javnogospodarskim navikama HNS-a. Uz Plenkovićev blagoslov, dakako.

■ Da ste znali što će se dogoditi, biste li ikada dali otkaz u Institutu „Ivo Pilar“?

– U politiku sam se uključila kako bih je mijenjala, a ne kako bih mijenjala sebe, bila laureat statusa quo ili patila zbog drugih mogućnosti za koje se nisam odlučila.

■ Deklarirana ste vjernica. Koliko vam je u ovim izazovnim vremenima pomogla vjera u Boga?

– Uvijek se uzdam u Boga i u Njegov plan za mene. Dioba života na osoban i neosoban dio mene vjernicu, majku, prijateljicu i mene političarku ili predsjednicu stranke – značila bi ozbiljnu devijaciju duše i duha. Takvoj bipolarnosti nisam sklona, jer onda smo u jednom dijelu sebe suhe grane, a nikako cjelovito biće. I kad se udaljim od Boga, znam da se On nije udaljio od mene…